Postavljanje granica u odnosu roditelj/odgajatelj – dijete

Kako bi djeca znala šta će mu odrasli (roditelj, odgajatelj) tolerisati, a šta neće, važno je da odrasli postave djeci jasne granice ponašanja, odnosno uslove pod kojima mogu učestvovati u nekoj aktivnosti, te koje privilegije i pod kojim uslovima mogu dobiti.

Važno je da granice budu JASNE, KONKRETNE i DOBRO DEFINISANE. Djetetu treba jasno reći što od njega želimo, koje opcije su mu na raspolaganju, te šta je pozitivan ishod njegove saradnje. Npr. „Možeš pojesti slatkiš nakon što pojedeš ručak.“

Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja/odgajatelja i djeteta, te omogućavati i vama i djetetu da dobijete što želite.

Postavljanjem granica izbjegavamo nastanak problema, jer ih postavljamo prije nego što problem nastane ili barem prije nego što se produbi i zakomplicira odnos s djetetom. Dobro postavljene granice su usmjerene na pozitivan ishod djetetove suradnje. Treba ih postavit kao obećanje, a ne kao prijetnju. Npr. „Možeš dobiti lutku ako spremiš boje s kojima si crtala.“, a ne „Nećeš dobit lutku ako ne spremiš boje.“

Budite dosljedni! 

Ako niste spremni izdržati i nagraditi dijete ako ne obavi svoj zadatak nemojte ni postavljati granice. Ne popuštajte djetetovim pritiscima: „Još samo ovaj put.“, jer ćete inače pokazati djetetu da ne mislite ono što govorite i ne govorite ono što mislite, te da je u redu ako dijete ne poštuje granice koje ste postavili. Ako želite biti fleksibilni učinite to prije nego što dijete zahtjeva da popustite. Ako dijete ne uspije poštovati granice, obaviti svoj zadatak jer ste mu dali premalo vremena, ili su vaše upute bile nejasne, nerazumljive, ili dijete još nije dostiglo razvojni stepen kako bi učinilo ono što ste željeli, to znači da ste loše postavili granice. U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite djetetu nove granice, dajte jasne upute ili više vremena.

U čemu se granice razlikuju od naredbi? 

Naredbe se najčešće temelje na kazni i negativnim posljedicama za neposlušnost, dok je postavljanje granice izbjegavanje konflikata i igre moći između odgajatelja i djeteta, jer djetetu ostavlja otvorena vrata da promijeni svoje ponašanje kako bi zadovoljilo svoje potrebe. Granice se ne temelje na djetetovom strahu od emocionalne reakcije odgajatelja (ljutnja, neodobravanje), već dozvoljavaju pozitivne i negativne posljedice u sigurnom okruženju (negativne posljedice su jednostavno izostanak pozitivne). Granice ne smiju biti prijetnje emocionalnoj sigurnosti djeteta. Granice su posebno djelotvorne ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja i međusobnog poštivanja.