srijeda, 6. siječnja 2016.

.....!



Cijeli region bruji o slučaju vršnjačkog nasilja iz Sarajeva i malo ko je ravnodušan na kobni ishod tog čina. Pojedinci ili grupe, svi imaju svoj stav o slučaju, da li se govori istina, te ko bi trebao odgovarati. Ono što je jedina nepovratna činjenica jeste da Mahir više nije sa svojom porodicom. On više nije među nama. 
Poražavajuća je činjenica da je naše društvo u tolikoj mjeri pomjerilo granice i da se poremećeni sistem vrijednosti kao virus proširio čak i među najmlađima. Kao nijemi posmatrači, odrasli vide bezbrižnu dječicu koja tek ponekad radi slatke nestašluke, ali u vremenu globalizacije, mass medija i apsolutne dostupnosti nefiltriranih informacija djeca današnjice kao da su izgubila kompas. Ovo,u kombinaciji sa zanemarivanjem, dobijemo mlade naraštaje koji svoju potrebu za pažnjom i pripadanjem dobivaju na pogrešan način – NASILJEM.     
Udruženje „Zemlja djece u Bosni i Hercegovini“ se zalaže za nula tolerancije kada je u pitanju svaki oblik nasilja nad djecom, bez obzira da li je počinioc vršnjak ili odrasla osoba. Naša moralna i društvena obaveza je da javno uputimo oštru kritiku našem društvu, s posebnim naglaskom na izvršnu i zakonodavnu vlast na svim nivoima. Ne zaboravimo da našu vlast čine ljudi. Njih pozivamo, kao profesionalce, da učine sve što je u njihovoj moći da, u najboljem interesu svakog djeteta, stvore sigurno okruženje u kojem će oni odrastati.
Obrazovni sistem u našoj zemlji pao je na niske grane. U školama, odgojno-obrazovnim ustanovama, postoje dvije struje zaposlenika: na jednoj strani su oni sa bogatim iskustvom, od kojih se većina umorila da uvodi bilo kakve promjene u svoj rad, jer se na određen način bori da uđe u korak sa novim generacijama, a sa druge strane imamo mladi radni kadar koji je destimulisan za rad zbog drugog vida kontinuirane borbe, a to je borba za ličnu egzistenciju i pronalazak novog radnog radnog mjesta, u nekoj novoj školi, svake godine iznova. Oni koji spadaju pod red „ostali“ su entzijastični pojedinci koji su tu zbog obrazovanja i odgoja učenika, ali koji ubrzo budu destimulisani savjetima kolega „ima vremena, još si mlad/a, naučit ćeš da se manje daješ!“  Kontrola kvalitete rada u većini škola je predmet zanimanja samo tokom „ogledno-uglednog časa“, a odgojna komponenta je u mnogo slučajeva samo slovo na papiru.
Ovo je okruženje gdje naša djeca provode veliki dio svog vremena i gdje, očito, pokušavaju da se izbore za svoje mjesto i glas na devijantan način, koji je među vršnjacima definisan kao „cool“ ponašanje, a među odraslima kao „dječije igrarije“.
O bilo kojem uzroku da govorimo, jasno je da i djeca koja čine nasilje, kao i djeca koja ga trpe, imaju problem. Škola, kao mjesto gdje djeca organizovano zajedno provode najviše vremena u toku dana, treba da preuzme primarnu ulogu u prevenciji i zaštiti djece od nasilja. Najbolji rezultatati se mogu postići ako se u školi njeguje atmosfera uvažavanja, razumijevanja i tolerancije, ako smo svi doslijedni u tome i AKO NAM JE STALO.
Roditelje pozivamo da razmisle o listi prioriteta koje su postavili u svojim domovima. Dijete, kao najveći blagoslov svakog roditelja, ne može od vas dobiti vrjedniji poklon od vremena koje ćete izdvojiti za razgovor, podršku i razumijevanje. Život danas djeci nudi mnogo opcija, a što više opcija ima, to nam se teže odlučiti za onu ispravnu. Zadaća svakog roditelja jeste da energiju usmjere na razvoj kvalitetne komunikacije s djetetom, te da na raskrsnicama njihovog života budu djetetov vodič i podrška, jer ovakvi propusti se skupo plaćaju.  
Udruženje „Zemlja djece u Bosni i Hercegovini“, kao nevladina organizacija, u rukama ima apel, kao jedino sredstvo da odgovorne strukture pozove na odgovornost i obavezu s ciljem zaštite djece, žrtava nasilja. Pozivamo i sve sugrađane da ne budu nijemi posmatrači nasilja u zajednici i stojimo na raspolaganju djeci i odraslima za prijavu svake sumnje na bilo kakav oblik nasilja, jer veliki broj neregistrovanih slučajeva daje pogrešnu sliku da naša zajednica nema problem. Svaki građanin može se obratiti našem stručnom timu putem oficijalnih brojeva telefona, e-mailom, putem Facebook-a ili ili putem bloga „Pitaj savjetnicu“ na stranici Udruženja www.zemljadjece.org.
Ožalošćenoj porodici tim Udruženja upućuje iskreno suosjećanje za doživljenu bol!


Udruženje „Zemlja djece u Bosni i Hercegovini“




ponedjeljak, 9. studenoga 2015.

Da ne zaboravimo šta je ljepota....



Dragi moji,

Prenosim vam tekst sa jednog od internet portala koji me je dotakao ravno u srce. Htjela bih da čitajući ovaj fenomenalni tekst osjetite emociju koju sam ja kao žena osjetila u svoje ime, i ime svih žena svijeta. Naime, danas kada se njeno veličanstvo ŽENA cijeni površno, kada se gleda njena vanjština, a zaboravlja duša i ono šta je unutra u ljudima...Vrijedi pročitati ovakav tekst. Ove jake žene živi su dokaz da njihova borba za samostalnost, njihova odlučnost da budu to što jesu, opstaje. 

Da ne zaboravimo šta je ljepota....

Kako naslovna strana ’Roling Stouna’ sa Adel uništava muške poglede 

Šta o kulturi govori činjenica da se za „smeo" potez smatra staviti ženu na naslovnu stranu časopisa, bez seksualne konotacije? Nova Adelina naslovna stranica u „Roling Stounu", za koju je zaslužan njen dugo očekivani povratak na scenu, je baš takva, i izvanredna je. Još od pojave kritičara umetnosti, na slike žena se uglavnom gledalo kao na nešto što privlači pogled muškaraca, i retko je, čak i u ovom četvrtom talasu feminizma, videti sliku žene koja odbija taj pogled. Žena se ili topi u njemu, ili gleda sebe kako je gledaju. Ali Adel i „Roling stoun" to odbacuju.
Izraz Adelinog lica ne odaje ništa od samosvesti koja ide uz to kada te neko posmatra. Ona je prkosna, mada i malo uznemirena. Izgleda kao da smo mi koji je gledamo trgovački putnici koji su joj upravo zakucali na vrata i poremetili njen jutarnji ritual ispijanja kafe i čitanja novina, jedine trenutke kada je sama, pre nego što započne važan dan pun posla. Nema čežnje u njenom pogledu. Takođe ništa ni ne traži. Jednim pogledom nam govori više o sebi i svojim očekivanjima od nas, nego što žena na naslovnoj strani to inače čini.

 
 
Na slici stoji jednostavan naslov – „Adel: povučen život". On dalje pojašnjava rešenost u njenom pogledu. Ona ne želi da njena ličnost bude ukaljana, i prkosi uobičajenim bombastičnim naslovima, potpuno samostalna. Adel nije javno vlasništvo, i oko toga nema rasprave. Kada žena izloži sebe očima javnosti, nekako se podrazumeva da je na tacnu stavila i svoje telo i svoj život. Najprikladniji primer i dalje je Ejmi Vajnhaus. Ona je pristala da igra igru, i u nekim slučajevima je prihvatala kontroverzu, ali mediji su je takođe i neumorno progonili i čerečili ud po ud, sve dok od nje nije ostalo ništa što bi utolilo glad perverzne publike. I dalje viđamo takve stvari, najskoriji je slučaj bebe Nort Vest, dvogodišnjeg deteta koje je primorano stalno da se slika, samo zbog toga što se njena mama slika gola. Postoji opšta saglasnost oko toga da žena koja sebi dozvoli da se razgoliti postaje vlasništvo onih pred kojima se otkriva.
Adel odbija tome da se povinuje. Mada ni na koji način ne želim da kažem da žena koja se skine pred kamerama zaslužuje ono što joj sledi (naravno da ne zaslužuje, ali to je druga tema, za neku drugu priliku), ipak postoji osećaj da uspešna žena mora da se razgoliti da bi ostala relevantna, ili da bi uspela u industriji zabave. To je savremena „kvaka 22", ali Adel nije podlegla ni tom trendu. Nakon što je na tri godine potpuno nestala sa top lista i iz tabloida, vratila se na scenu bez velike pompe, i poremetila je te liste, debitujući na prvom mestu sa singlom „Hello", i rušeći sve rekorde time što je pesma u prvih nedelju dana skinuta 1,11 miliona puta. Ova dvadesetsedmogodišnjakinja potpuno demantuje ideju da žene moraju da budu „viđene" da bi za njima čeznuli. Čitav njen povratak na scenu ima veze samo sa njenim kvalitetom kao pevačice i kompozitorke, a ne sa time koliko je uočljiva u medijima.