Slike o sebi

Postoji teorija o tome da svaki čovjek posjeduje više slika sebe samog. Slika o sebi u biti se stvara cijeli život. Negdje između puberteta i adolescencije počinje promišljanje o tome šta i kako činimo u životu.  Postavljajući ta i druga pitanja te tražeći odgovore na njih, djeca nastoje bolje razumjeti sama sebe. Stvarajući sliku o sebi stvaraju okvir za način doživljavanja svijeta oko njih i način komuniciranja s njim, ali i pronalaze svoje mjesto u okruženju u kojem žive.
Ulaskom u srednje djetinjstvo (od 6. do 12. godine) mijenjaju se osjećaji djece prema njima samima. Slika o sebi postaje sve složenija i važnija. Djeca počinju shvaćati da imaju jedinstvene kvalitete i karakteristike.
Kako bi se dobio uvid u razvojne promjene slike o sebi, istraživači najčešće traže od djece da odgovore na pitanje: "Ko sam ja?"
Dok se djeca predškolske dobi opisuju u terminima tjelesnih osobina i situacije u kojoj se nalaze, u školskoj dobi djeca u opis počinju uključivati i neke manje vidljive karakteristike, poput osjećaja, osobina, onoga što vole, različitih sposobnosti i ponašanja. U toj se dobi počinju doživljavati i u terminima grupa kojima pripadaju (npr. razred, sportski klub, grupa izvanškolskih aktivnosti). U samoopisima se počinju javljati i elementi uporedbe s drugom djecom, pa često svoje vještine i talente opisuju u odnosu na prijatelje ili vršnjake.
Ulaskom u adolescenciju sve češće koriste apstraktne pojmove kada govore o sebi. Slika o sebi sve se više temelji na osobinama ličnosti, stavovima, vjerovanjima, uvjerenjima i odnosima s drugim ljudima. Pojam o sebi više nije isključiv nego obuhvata nekoliko različitih uloga. Naime, samoopis adolescenata razlikuje se s obzirom na različite situacije i okruženja. Adolescenti se drukčije opisuju i doživljavaju u školi, kod kuće i s prijateljima. U toj dobi pojam o sebi počinje objedinjavati i različite suprotne elemente ili karakteristike. Tako adolescent može opisati sebe kao tihog i povučenog u društvu starijih osoba, ali otvorenog i komunikativnog s prijateljima.

Djeca školske dobi imaju bolje i dublje razumijevanje ne samo toga što jesu nego i svojih vrijednosti i sposobnosti. Uključenost u socijalnu okolinu poput škole ili sportskog kluba potiče ih da se upoređuju s drugom djecom i sa slikom onoga što bi željeli biti. Takvo vrednovanje sebe u odnosu na idealnu sliku može im donijeti i pozitivne i negativne informacije o njima samima, budući da počinju prepoznavati svoje jake strane i slabosti. Kroz takvo se vrednovanje počinje razvijati samopoštovanje.

Druga slika je ona kakvom nas vide drugi ljudi u okruženju a koja direktno utiče na stepen samopoštovanja mladog čovjeka. Važno je znati da samopoštovanje nije odraz samo vlastitih procjena nego proizlazi i iz reakcija drugih ljudi, posebno osoba koje volimo i koje su nam važne. Ako su djeca prihvaćena, poštovana i pohvaljivana za to što jesu i kakva jesu, počet će podjednako prihvatati svoje pozitivne i negativne strane te će se kod njih razviti odgovarajuće samopoštovanje. Međutim, ako ih roditelji i druge osobe koje su im važne omalovažavaju, vrijeđaju, okrivljuju i odbacuju, djeca će razviti negativne stavove prema sebi te nisko samopoštovanje. Taj proces počinje već u ranoj školskoj dobi, a povratne informacije o vlastitoj vrijednosti i prihvatanju drugih, posebno vršnjaka, postaju sve važnije približavanjem adolescenciji.

Nisko samopoštovanje snažno utječe i na stvaranje prijateljstava i odnosa s vršnjacima. Naime, djeca koja ne misle dobro o sebi teško prilaze drugima, ponovno iz straha da će biti odbačena ili ismijana, tumače znakove i poruke iz okoline kao neprijateljske pa ponekad na njih reagiraju i agresijom, što ponovno dovodi do odbacivanja i izolacije iz grupe vršnjaka. To bi bila treća slika o sebi, koja se odnosi na to šta mi mislimo da drugi misle o nama. U stvari to je naš umišljaj kako nas drugi doživljavaju, što ne mora biti u skladu sa stvarnom situacijom.

Četvrta slika o nama je rezultat naše procjene i vrednovanja sebe i svog ponašanja, stavova prema sebi, što mislimo o svom tjelesnom izgledu, o svojim intelektualnim sposobnostima, o svojim emocijama prema drugima, o svom socijalnom ponašanju, o svojoj komunikaciji s drugima.

Tu još treba dodati sliku o sebi na osnovi onoga što mislimo kakvi bismo trebali biti, što bi bilo idealno za nas i naše ponašanje, jednostavno, prema čemu bismo trebali težiti.

Na kraju je realna slika o nama ona koja često odudara od svih navedenih slika o nama. 

Veoma je važno koliki je raskorak između prvih pet i šeste slike o nama, koliko je ono što mi mislimo o sebi i šta drugi misle o nama u suprotnosti s onim kako se stvarno ponašamo, koliko je ono prema čemu težimo ostvarivo ili neostvarivo. 

Važno je da osvijestimo ko smo i šta smo, definišemo kuda idemo i koji nam je cilj da bi išli putem bližim do uspjeha. I na tom putu obojili život u boje sreće.