Dragi moji,
Prenosim vam tekst sa jednog od internet portala
koji me je dotakao ravno u srce. Htjela bih da čitajući ovaj fenomenalni tekst
osjetite emociju koju sam ja kao žena osjetila u svoje ime, i ime svih žena
svijeta. Naime, danas kada se njeno veličanstvo ŽENA cijeni površno, kada se
gleda njena vanjština, a zaboravlja duša i ono šta je unutra u
ljudima...Vrijedi pročitati ovakav tekst. Ove jake žene živi su dokaz da
njihova borba za samostalnost, njihova odlučnost da budu to što jesu, opstaje.
Da ne zaboravimo šta je ljepota....
Kako naslovna strana
’Roling Stouna’ sa Adel uništava muške poglede
Šta o kulturi govori činjenica da se za
„smeo" potez smatra staviti ženu na naslovnu stranu časopisa, bez
seksualne konotacije? Nova Adelina naslovna stranica u „Roling Stounu", za
koju je zaslužan njen dugo očekivani povratak na scenu, je baš takva, i
izvanredna je. Još od pojave kritičara umetnosti, na slike žena se uglavnom
gledalo kao na nešto što privlači pogled muškaraca, i retko je, čak i u ovom
četvrtom talasu feminizma, videti sliku žene koja odbija taj pogled. Žena se
ili topi u njemu, ili gleda sebe kako je gledaju. Ali Adel i „Roling
stoun" to odbacuju.
Izraz Adelinog lica ne odaje ništa od
samosvesti koja ide uz to kada te neko posmatra. Ona je prkosna, mada i malo
uznemirena. Izgleda kao da smo mi koji je gledamo trgovački putnici koji su joj
upravo zakucali na vrata i poremetili njen jutarnji ritual ispijanja kafe i
čitanja novina, jedine trenutke kada je sama, pre nego što započne važan dan
pun posla. Nema čežnje u njenom pogledu. Takođe ništa ni ne traži. Jednim
pogledom nam govori više o sebi i svojim očekivanjima od nas, nego što žena na
naslovnoj strani to inače čini.
Na slici stoji jednostavan naslov – „Adel:
povučen život". On dalje pojašnjava rešenost u njenom pogledu. Ona ne želi
da njena ličnost bude ukaljana, i prkosi uobičajenim bombastičnim naslovima,
potpuno samostalna. Adel nije javno vlasništvo, i oko toga nema rasprave. Kada
žena izloži sebe očima javnosti, nekako se podrazumeva da je na tacnu stavila i
svoje telo i svoj život. Najprikladniji primer i dalje je Ejmi Vajnhaus. Ona je
pristala da igra igru, i u nekim slučajevima je prihvatala kontroverzu, ali
mediji su je takođe i neumorno progonili i čerečili ud po ud, sve dok od nje
nije ostalo ništa što bi utolilo glad perverzne publike. I dalje viđamo takve
stvari, najskoriji je slučaj bebe Nort Vest, dvogodišnjeg deteta koje je
primorano stalno da se slika, samo zbog toga što se njena mama slika gola.
Postoji opšta saglasnost oko toga da žena koja sebi dozvoli da se razgoliti
postaje vlasništvo onih pred kojima se otkriva.
Adel odbija tome da se povinuje. Mada ni na
koji način ne želim da kažem da žena koja se skine pred kamerama zaslužuje ono
što joj sledi (naravno da ne zaslužuje, ali to je druga tema, za neku drugu
priliku), ipak postoji osećaj da uspešna žena mora da se razgoliti da bi ostala
relevantna, ili da bi uspela u industriji zabave. To je savremena „kvaka
22", ali Adel nije podlegla ni tom trendu. Nakon što je na tri godine potpuno
nestala sa top lista i iz tabloida, vratila se na scenu bez velike pompe, i
poremetila je te liste, debitujući na prvom mestu sa singlom „Hello", i
rušeći sve rekorde time što je pesma u
prvih nedelju dana skinuta 1,11 miliona puta. Ova
dvadesetsedmogodišnjakinja potpuno demantuje ideju da žene moraju da budu
„viđene" da bi za njima čeznuli. Čitav njen povratak na scenu ima veze
samo sa njenim kvalitetom kao pevačice i kompozitorke, a ne sa time koliko je
uočljiva u medijima.
Vredi primetiti i da fotografija Adel u
„Roling stounu" podseća na naslovnicu
„Tajma" sa Tejlor Svift iz 2014. U fokusu ove sada već kultne fotografije je
njeno lice, dok probada objektiv svojim odlučnim pogledom, a u uglu usana joj
se nazire smešak, dok nadgleda svoje carstvo, slično kao kod naslovnih strana
„Tajma" na kojima su moćni muškarci (Stiv Džobs, Putin, Obama). Kao i kod
naslovne strane sa Adel, i slika Sviftove nosi jednostavan naslov „Moć Tejlor
Svift", što jasno ukazuje na to da njeno telo nije na izvol'te, i da je
ona u svakom smislu žena koja ruši norme industrije kojom dominiraju muškarci.
Tu je Tejlor Svift kaoTiepolova
Kleopatra.
Ona nije model za renesansni akt koji isprazno zuri u svoj odraz u ogledalu,
niti stidljivo skreće svoj pogled sa pogleda muškog posmatrača. Gleda pravo u
svog voljenog, spremna da u svoje vino stavi skupoceni biser i proguta ga,
dokazujući da je žena koja je savladala patrijarhat, postala vlasnica imperije,
i to izvela potpuno sama.
Rijanina
skorašnja naslovna strana „i-D"-a nam priča sličnu priču: zvezda je prkosna,
pogled ratnice je podcrtan rečima „Puštaj glasno". Ali za razliku od
Tejlor Svift i Adel, Rijanu obično povezuju sa bestidnom golotinjom, tako da
akcenat samo na njenom licu ostavlja još dublji utisak. Ova naslovnica
premošćuje jaz između tela i moći, sugerišući da Rijana i dalje komanduje,
uprkos tome što često pokazuje svoju seksualnost. Naslov takođe daje prednost
aktivnosti u odnosu na pasivnost, jer obe reči, i „puštaj" i
„glasno", ukazuju na delovanje, što se retko pripisuje ženama koje se
pomiruju sa statusom kvo.
Pretraga ogromne arhive slika na Guglu u
poslednjih par godina otkriva šokantan nesklad između ovih naslovnih strana i
„umetničkog" konteksta u koji tradicionalno smeštaju žene. Prizor žene od
čijeg pogleda muškarac skreće svoj pogled, čak i u ženskim časopisima, veoma je
redak. Adelino privlačno lice koje se nikome ne izvinjava štrči u moru
hiperseksualizovanih tela, „dođi ovamo" pogleda i bombastičnih naslova.
Zbog toga je ova Adelina naslovna strana revolucionarna, baš kao i naslovne
strane Tejlor i Rijane, ali ne verujem da će ostaviti trajni utisak na muzičku
industriju i štampane medije (za razliku od Adel kao takve, čije je mesto u
istoriji već zagarantovano). Dokle god se seks bude prodavao, i dokle god žene
nastavljaju da to koriste za svoj uspeh, naslovne stranice kao što je ova
Adelina će nas iznenađivati.
Zbog toga sada moramo da se zapitamo, zašto je
toliko neočekivano videti ženu koju pre svega i na prvom mestu definiše njena
veličina, a ne seksualnost? Verujemo da su žene vratile vlasništvo nad svojim
telima, da ih izlažu pogledima u malom činu pokazivanja moći, ali izgledada ti
mali činovi ipak samo služe kao način za iskorišćavanje sistema, umesto za
borbu protiv njega. Iako žene mogu svesno da prodaju svoja tela da bi uspele u
ekonomiji kojom dominiraju muškarci, retki su glasovi koji se opiru zastareloj
ideji da je žena uspešna samo ako je privlačna. Time ne želim da kažem da Adel
nije privlačna: zanosna je. Ali ona menja način na koji posmatramo njenu moć.
Ona ne potiče iz njenog tela i iz načina na koji manipuliše seksualnim
emocijama posmatrača. Njena moć potiče iz spoznaje da je ona tu, da je
nezavisna i sposobna, i da je ne dotiču naša očekivanja oko toga kakva bi
trebalo ili ne bi tebalo da bude.
Nema komentara:
Objavi komentar