ponedjeljak, 9. studenoga 2015.

Da ne zaboravimo šta je ljepota....



Dragi moji,

Prenosim vam tekst sa jednog od internet portala koji me je dotakao ravno u srce. Htjela bih da čitajući ovaj fenomenalni tekst osjetite emociju koju sam ja kao žena osjetila u svoje ime, i ime svih žena svijeta. Naime, danas kada se njeno veličanstvo ŽENA cijeni površno, kada se gleda njena vanjština, a zaboravlja duša i ono šta je unutra u ljudima...Vrijedi pročitati ovakav tekst. Ove jake žene živi su dokaz da njihova borba za samostalnost, njihova odlučnost da budu to što jesu, opstaje. 

Da ne zaboravimo šta je ljepota....

Kako naslovna strana ’Roling Stouna’ sa Adel uništava muške poglede 

Šta o kulturi govori činjenica da se za „smeo" potez smatra staviti ženu na naslovnu stranu časopisa, bez seksualne konotacije? Nova Adelina naslovna stranica u „Roling Stounu", za koju je zaslužan njen dugo očekivani povratak na scenu, je baš takva, i izvanredna je. Još od pojave kritičara umetnosti, na slike žena se uglavnom gledalo kao na nešto što privlači pogled muškaraca, i retko je, čak i u ovom četvrtom talasu feminizma, videti sliku žene koja odbija taj pogled. Žena se ili topi u njemu, ili gleda sebe kako je gledaju. Ali Adel i „Roling stoun" to odbacuju.
Izraz Adelinog lica ne odaje ništa od samosvesti koja ide uz to kada te neko posmatra. Ona je prkosna, mada i malo uznemirena. Izgleda kao da smo mi koji je gledamo trgovački putnici koji su joj upravo zakucali na vrata i poremetili njen jutarnji ritual ispijanja kafe i čitanja novina, jedine trenutke kada je sama, pre nego što započne važan dan pun posla. Nema čežnje u njenom pogledu. Takođe ništa ni ne traži. Jednim pogledom nam govori više o sebi i svojim očekivanjima od nas, nego što žena na naslovnoj strani to inače čini.

 
 
Na slici stoji jednostavan naslov – „Adel: povučen život". On dalje pojašnjava rešenost u njenom pogledu. Ona ne želi da njena ličnost bude ukaljana, i prkosi uobičajenim bombastičnim naslovima, potpuno samostalna. Adel nije javno vlasništvo, i oko toga nema rasprave. Kada žena izloži sebe očima javnosti, nekako se podrazumeva da je na tacnu stavila i svoje telo i svoj život. Najprikladniji primer i dalje je Ejmi Vajnhaus. Ona je pristala da igra igru, i u nekim slučajevima je prihvatala kontroverzu, ali mediji su je takođe i neumorno progonili i čerečili ud po ud, sve dok od nje nije ostalo ništa što bi utolilo glad perverzne publike. I dalje viđamo takve stvari, najskoriji je slučaj bebe Nort Vest, dvogodišnjeg deteta koje je primorano stalno da se slika, samo zbog toga što se njena mama slika gola. Postoji opšta saglasnost oko toga da žena koja sebi dozvoli da se razgoliti postaje vlasništvo onih pred kojima se otkriva.
Adel odbija tome da se povinuje. Mada ni na koji način ne želim da kažem da žena koja se skine pred kamerama zaslužuje ono što joj sledi (naravno da ne zaslužuje, ali to je druga tema, za neku drugu priliku), ipak postoji osećaj da uspešna žena mora da se razgoliti da bi ostala relevantna, ili da bi uspela u industriji zabave. To je savremena „kvaka 22", ali Adel nije podlegla ni tom trendu. Nakon što je na tri godine potpuno nestala sa top lista i iz tabloida, vratila se na scenu bez velike pompe, i poremetila je te liste, debitujući na prvom mestu sa singlom „Hello", i rušeći sve rekorde time što je pesma u prvih nedelju dana skinuta 1,11 miliona puta. Ova dvadesetsedmogodišnjakinja potpuno demantuje ideju da žene moraju da budu „viđene" da bi za njima čeznuli. Čitav njen povratak na scenu ima veze samo sa njenim kvalitetom kao pevačice i kompozitorke, a ne sa time koliko je uočljiva u medijima.

 
 
Vredi primetiti i da fotografija Adel u „Roling stounu" podseća na naslovnicu „Tajma" sa Tejlor Svift iz 2014. U fokusu ove sada već kultne fotografije je njeno lice, dok probada objektiv svojim odlučnim pogledom, a u uglu usana joj se nazire smešak, dok nadgleda svoje carstvo, slično kao kod naslovnih strana „Tajma" na kojima su moćni muškarci (Stiv Džobs, Putin, Obama). Kao i kod naslovne strane sa Adel, i slika Sviftove nosi jednostavan naslov „Moć Tejlor Svift", što jasno ukazuje na to da njeno telo nije na izvol'te, i da je ona u svakom smislu žena koja ruši norme industrije kojom dominiraju muškarci. Tu je Tejlor Svift kaoTiepolova Kleopatra. Ona nije model za renesansni akt koji isprazno zuri u svoj odraz u ogledalu, niti stidljivo skreće svoj pogled sa pogleda muškog posmatrača. Gleda pravo u svog voljenog, spremna da u svoje vino stavi skupoceni biser i proguta ga, dokazujući da je žena koja je savladala patrijarhat, postala vlasnica imperije, i to izvela potpuno sama.

Rijanina skorašnja naslovna strana „i-D"-a nam priča sličnu priču: zvezda je prkosna, pogled ratnice je podcrtan rečima „Puštaj glasno". Ali za razliku od Tejlor Svift i Adel, Rijanu obično povezuju sa bestidnom golotinjom, tako da akcenat samo na njenom licu ostavlja još dublji utisak. Ova naslovnica premošćuje jaz između tela i moći, sugerišući da Rijana i dalje komanduje, uprkos tome što često pokazuje svoju seksualnost. Naslov takođe daje prednost aktivnosti u odnosu na pasivnost, jer obe reči, i „puštaj" i „glasno", ukazuju na delovanje, što se retko pripisuje ženama koje se pomiruju sa statusom kvo.
Pretraga ogromne arhive slika na Guglu u poslednjih par godina otkriva šokantan nesklad između ovih naslovnih strana i „umetničkog" konteksta u koji tradicionalno smeštaju žene. Prizor žene od čijeg pogleda muškarac skreće svoj pogled, čak i u ženskim časopisima, veoma je redak. Adelino privlačno lice koje se nikome ne izvinjava štrči u moru hiperseksualizovanih tela, „dođi ovamo" pogleda i bombastičnih naslova.

Zbog toga je ova Adelina naslovna strana revolucionarna, baš kao i naslovne strane Tejlor i Rijane, ali ne verujem da će ostaviti trajni utisak na muzičku industriju i štampane medije (za razliku od Adel kao takve, čije je mesto u istoriji već zagarantovano). Dokle god se seks bude prodavao, i dokle god žene nastavljaju da to koriste za svoj uspeh, naslovne stranice kao što je ova Adelina će nas iznenađivati.

Zbog toga sada moramo da se zapitamo, zašto je toliko neočekivano videti ženu koju pre svega i na prvom mestu definiše njena veličina, a ne seksualnost? Verujemo da su žene vratile vlasništvo nad svojim telima, da ih izlažu pogledima u malom činu pokazivanja moći, ali izgledada ti mali činovi ipak samo služe kao način za iskorišćavanje sistema, umesto za borbu protiv njega. Iako žene mogu svesno da prodaju svoja tela da bi uspele u ekonomiji kojom dominiraju muškarci, retki su glasovi koji se opiru zastareloj ideji da je žena uspešna samo ako je privlačna. Time ne želim da kažem da Adel nije privlačna: zanosna je. Ali ona menja način na koji posmatramo njenu moć. Ona ne potiče iz njenog tela i iz načina na koji manipuliše seksualnim emocijama posmatrača. Njena moć potiče iz spoznaje da je ona tu, da je nezavisna i sposobna, i da je ne dotiču naša očekivanja oko toga kakva bi trebalo ili ne bi tebalo da bude.


Nema komentara:

Objavi komentar